Ozljeda na radu: koje korake poduzeti za ostvarenje odštete?

Ozljeda na radu može imati značajne posljedice za radnika i poslodavca. Poznavanje ispravnih koraka nakon takvog događaja ključno je za osiguranje prava radnika i ispunjenje obveza poslodavca. U prošlom članku objasnili smo kada radnik ima pravo na naknadu štete nakon ozljede na radu; ovdje vas vodimo kroz konkretan postupak — od prijave do isplate — te kroz iznose i rokove.

Sadržaj

• Koraci odmah nakon ozljede
• Tko je dužan prijaviti ozljedu HZZO-u?
• Uloga inspekcije rada
• Postupak priznavanja ozljede pred HZZO-om
• Naknada plaće za vrijeme bolovanja
• Podnošenje odštetnog zahtjeva
• Treba li prije tužbe uputiti pisani zahtjev poslodavcu?
• Pregovaranje ili tužba
• Koju štetu radnik može potraživati?
• Rokovi zastare — nemojte čekati predugo
  • Zakonski okvir — dva roka koja teku istovremeno
  • Najčešća zabluda — „petogodišnji rok me štiti”
  • Dugotrajno liječenje — iznimka koja štiti radnika
  • Posebna zamka — sukcesivna izgubljena zarada
  • Duži rokovi kod kaznenog djela
• Zaključak
• Često postavljana pitanja

Koraci odmah nakon ozljede

Vrlo je bitno da radnik odmah po nastanku ozljede počne aktivno djelovati kako bi olakšao daljnji proces dokazivanja i ostvarivanja prava. Tri su prva koraka:

1. Potražite medicinsku pomoć

Bez obzira na težinu ozljede, odmah se javite liječniku ili hitnoj medicinskoj pomoći i zatražite liječničku potvrdu o prirodi i opsegu ozljede. Medicinska dokumentacija nastala neposredno nakon ozljede jedan je od najvažnijih dokaza u kasnijem postupku i bez nje postupak postaje višestruko teži.

2. Obavijestite poslodavca

Ozljedu odmah prijavite poslodavcu ili neposrednom nadređenom. Ovo je i zakonska obveza radnika, ali i praktično nužan korak — bez prijave poslodavcu, kasniji postupak priznavanja ozljede može biti otežan.

3. Osigurajte dokaze

Odmah po mogućnosti:

• fotografirajte ili snimite mjesto ozljede dok nije promijenjeno;
• zamolite svjedoke da vam daju pisane izjave dok su dojmovi svježi;
• zatražite kopije internih akata o zaštiti na radu (procjena rizika, upute za rad, evidencija o osposobljavanju) — imate pravo uvida u te dokumente;
• pohranite sve medicinske nalaze, otpusna pisma i račune vezane uz liječenje.

U praksi upravo ovi dokazi mogu biti odlučujući u sudskom postupku — posebno ako poslodavac osporava okolnosti ozljede.

Tko je dužan prijaviti ozljedu HZZO-u?

Ovo je česta zabuna: primarno je dužan prijaviti ozljedu poslodavac — po službenoj dužnosti ili na pisani zahtjev radnika. Rok je 8 dana od saznanja za ozljedu.

Tek ako poslodavac ne ispuni tu obvezu, prijavu može umjesto njega podnijeti izabrani liječnik ili sam radnik. Dakle, ako poslodavac odbije prijaviti ozljedu ili zanemaruje tu obvezu, radnik ne treba čekati — može se obratiti svom izabranom liječniku, koji ima pravo i ovlast podnijeti prijavu. U slučaju smrti radnika, prijavu mogu podnijeti i članovi obitelji.

Prijava se podnosi Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (HZZO), na propisanom obrascu i nadležnom regionalnom uredu prema mjestu prebivališta ozlijeđene osobe.

Bitno je napomenuti da sukladno čl. 130. st. 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju osoba gubi pravo na pokretanje postupka utvrđivanja i priznavanja ozljede na radu ili profesionalne bolesti ako prijavu ne podnese u roku od 3 godine.

Uloga inspekcije rada

Obveza obavještavanja inspekcije kod teških ozljeda. Kod teških tjelesnih ozljeda (zbog kojih je ozlijeđeni zadržan na liječenju u stacionarnoj zdravstvenoj ustanovi ili dnevnoj bolnici) i smrtnih ozljeda na radu, poslodavac je zakonski obvezan odmah (bez odgode) obavijestiti tijelo nadležno za inspekcijski nadzor — Državni inspektorat. Inspektor rada mora izaći na teren odmah po primitku takve obavijesti.

Što radnik može učiniti? Radnik (ili njegova obitelj) može i osobno obavijestiti inspekciju rada o ozljedi — inspekcija može saznati za ozljedu i od policije ili liječnika. Inspekcijski nadzor može biti pokrenut po obavijesti bilo kojeg od tih izvora.

Zašto je ovo važno za radnika? HZZO može koristiti nalaze inspekcijskog nadzora pri priznavanju ozljede. Inspekcijski zapisnik dokumentira stanje mjesta rada, tehničke propuste poslodavca i izjave svjedoka — i može biti jedan od najvažnijih dokaza u kasnijem sudskom postupku.

Praktični savjet: radnik ima pravo pisanim zahtjevom zatražiti primjerak inspekcijskog zapisnika koji se odnosi na njegovu ozljedu. To pravo vrijedi iskoristiti čim je nadzor proveden.

Postupak priznavanja ozljede pred HZZO-om

Nakon primitka prijave, HZZO provodi postupak priznavanja ozljede kao ozljede na radu. U tom postupku utvrđuje se:

• je li ozljeda nastala pri radu ili u svezi s radom;
• je li uzrok medicinski dokumentiran;
• postoje li razlozi koji isključuju pravo na priznanje (npr. opijanje, tučnjava na radnom mjestu i sl.).

Ako HZZO prizna ozljedu kao ozljedu na radu, radnik stječe niz prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja (naknada plaće, troškovi prijevoza, naknade za medicinsku pomoć itd.). HZZO ujedno snosi troškove medicinske skrbi povezane s ozljedom na radu.

Važna napomena: postupak pred HZZO-om i postupak naknade štete od poslodavca dva su odvojena pravna puta koji se mogu voditi istovremeno i neovisno jedan o drugome. Moguće je da HZZO ne prizna ozljedu kao ozljedu na radu, a da radnik ipak dobije naknadu štete sudbenim putem — i obratno. Ova je distinkcija bitna jer mnogi radnici pogrešno misle da im negativna odluka HZZO-a zatvara put do naknade od poslodavca.

Naknada plaće za vrijeme bolovanja

Kod ozljede na radu naknada plaće funkcionira po potpuno drugačijem režimu nego kod običnog bolovanja. Za priznatu ozljedu na radu ili profesionalnu bolest (čl. 39. toč. 10. ZOZO-a) zakon propisuje tri ključna odstupanja:

1. Naknada se isplaćuje na teret HZZO-a od prvog dana. Članak 41. st. 1. ZOZO-a izričito propisuje da se naknada plaće, među ostalim za slučaj iz točke 10. (ozljeda na radu i profesionalna bolest), isplaćuje osiguraniku na teret sredstava Zavoda od prvog dana korištenja prava. Dakle, poznato pravilo „42 + 1” (prvih 42 dana plaća poslodavac, od 43. dana HZZO) na ozljedu na radu se uopće ne primjenjuje — nema faze u kojoj poslodavac sam snosi trošak naknade plaće.

2. Naknada iznosi 100% — bez gornje granice. Članak 55. st. 2. toč. 8. ZOZO-a propisuje da naknada plaće za privremenu nesposobnost zbog priznate ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti, iznosi 100% osnovice za naknadu plaće. Pritom za ozljedu na radu ne vrijedi gornja granica koja se primjenjuje na neke druge slučajeve.

3. Prethodno osiguranje nije uvjet. Za obično bolovanje naknada na teret HZZO-a uvjetovana je prethodnim stažem osiguranja (najmanje 9 mjeseci neprekidno ili 12 mjeseci s prekidima u posljednje 2 godine). Za ozljedu na radu taj uvjet ne postoji (čl. 56. st. 3. ZOZO-a) — pa i radnik koji se ozlijedi prvog dana na poslu ima pravo na punu naknadu plaće.

Osnovica se izračunava kao prosjek plaće isplaćene u posljednjih 6 mjeseci prije nastanka ozljede. Ako radnik nije radio punih 6 mjeseci, uzima se tekuća plaća za taj mjesec — što može biti povoljnije za radnike s kratkim stažem.

Praktična napomena. U praksi naknadu plaće za ozljedu na radu obračunava i isplaćuje poslodavac, ali mu je Zavod dužan refundirati iznos (u roku od 45 dana od zahtjeva za povrat). Poslodavac je dakle tehnički platni posrednik, ali stvarni trošak pada na HZZO. Ovo zna uzrokovati zabunu: poslodavac može reći „ja to isplaćujem” — što je formalno točno za sam čin isplate, ali ne i za to tko snosi trošak.

Podnošenje odštetnog zahtjeva

Naknada plaće i troškovi liječenja idu preko HZZO-a, no naknada štete (npr. za pretrpljene boli, strah i trajne posljedice) ostvaruje se odvojeno — od poslodavca, odnosno njegova osiguratelja. Pritom vrijedi podsjetiti da poslodavac za ozljedu na radu odgovara po načelu objektivne odgovornosti — radnik ne mora dokazivati krivnju poslodavca.

Ako poslodavac ima sklopljeno osiguranje od odgovornosti iz djelatnosti, postupak ostvarivanja naknade štete najčešće započinje podnošenjem odštetnog zahtjeva njegovu osiguratelju, koji tada u većini slučajeva i rješava zahtjev. Valja znati da opća zakonska obveza svih poslodavaca da imaju takvo osiguranje ne postoji — pa ako poslodavac nema policu, ili ako osiguratelj zahtjev odbije ili usvoji samo djelomično, zahtjev se usmjerava izravno prema poslodavcu, odnosno ostvaruje sudskim putem.

Vrlo su česti slučajevi kada osiguratelj odštetni zahtjev ne usvoji u cijelosti, već djelomično. U tom slučaju nesporni iznos bit će isplaćen na račun radnika, dok u odnosu na sporni dio koji osiguratelj nije priznao radnik ima pravo potraživanje ostvariti sudskim putem, u parnici.

Treba li prije tužbe uputiti pisani zahtjev poslodavcu?

Često se postavlja pitanje je li radnik koji pretrpi ozljedu na radu obvezan prije pokretanja sudskog postupka uputiti pisani zahtjev poslodavcu.

Pravni okvir. Prema članku 133. stavku 3. Zakona o radu, radnik koji želi zaštitu povrijeđenog prava pred sudom načelno je dužan prethodno podnijeti pisani zahtjev poslodavcu. Međutim, ista odredba izričito propisuje iznimku: obveza prethodnog zahtjeva ne primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete niti na druga novčana potraživanja iz radnog odnosa.

Praktična posljedica. Radnik koji je zadobio ozljedu na radu može izravno podnijeti tužbu sudu — bez prethodnog obraćanja poslodavcu pisanim zahtjevom i bez rizika da će tužba biti odbačena zbog propuštenog preduvjeta. Za razliku od toga, prethodni zahtjev jest obveza kod poništaja otkaza, vraćanja na posao, zaštite od diskriminacije i sličnih povreda prava iz radnog odnosa.

Zašto ipak ima smisla uputiti pisani zahtjev. Iako nije pravni uvjet, upućivanje pisanog zahtjeva poslodavcu može biti praktično korisno. Članak 1103. Zakona o obveznim odnosima propisuje da novčana naknada neimovinske štete (npr. za pretrpljenu bol, strah, smanjenu životnu aktivnost) dospijeva danom pisanog zahtjeva ili tužbe. To znači da zatezne kamate na neimovinsku štetu počinju teći od trenutka kada je poslodavac primio pisani zahtjev — a ne tek od podnošenja tužbe. Slanjem zahtjeva prije tužbe radnik si stoga osigurava dulje razdoblje obračuna kamata.

Pregovaranje ili tužba

Ako poslodavac (ili osiguratelj) ne udovolji zahtjevu ili ga odbije, radnik može podnijeti tužbu općinskom sudu nadležnom za radne sporove. Nije nužno čekati završetak liječenja za pokretanje postupka — naknada za tekuće troškove liječenja, izgubljenu zaradu i tuđu pomoć može se tražiti i tijekom liječenja. Za utvrđivanje trajnih posljedica i rente korisno je, ali ne i nužno, pričekati stabilizaciju zdravstvenog stanja.

Važno je znati i da radnici u sporu s poslodavcem ne plaćaju sudske pristojbe.

Koju štetu radnik može potraživati?

Radnik nije ograničen u svojem odštetnom zahtjevu te može potraživati i imovinsku i neimovinsku štetu. Jedno pravo ne isključuje drugo — vrlo često odštetni zahtjev sadrži obje vrste.

Neimovinska šteta naziva se i nematerijalnom štetom ili povredom prava osobnosti prema Zakonu o obveznim odnosima. Članak 19. st. 2. prava osobnosti definira kao:

„Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.”

Ovaj se oblik štete najčešće odnosi na štetu zbog pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, duševnih bolova zbog smanjenog životnog aktiviteta, naknade za tuđu pomoć i njegu te štete zbog nastalog naruženja.

Ako želite saznati kako se okvirno izračunava iznos neimovinske štete, pogledajte naš članak kako izračunati iznos naknade neimovinske štete. Za konkretan primjer odštete kod jedne od najčešćih ozljeda u prometu, vidi i kolika je odšteta za trzajnu ozljedu vrata.

Rokovi zastare — nemojte čekati predugo

Pravo na naknadu štete zbog ozljede na radu nije vremenski neograničeno. Zakon postavlja stroge rokove unutar kojih radnik mora pokrenuti sudski postupak, a njihovo propuštanje znači gubitak prava na naknadu — bez obzira na to koliko je ozljeda bila teška. Upravo zato je razumijevanje tih rokova, kao i iznimaka koje u praksi mogu radniku ići u korist, od presudne važnosti.

Zakonski okvir — dva roka koja teku istovremeno

Članak 230. Zakona o obveznim odnosima propisuje dva paralelna zastarna roka za potraživanja naknade štete:

Najčešća zabluda — „petogodišnji rok me štiti”

U praksi se često pogrešno tumači odnos između ova dva roka. Mnogi smatraju da je tužba moguća sve dok petogodišnji objektivni rok nije istekao — čak i ako su protekle više od tri godine od trenutka saznanja za štetu. To je pogrešno i može biti kobno za radnika.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-5/2022-3 od 24. travnja 2024. (suci Mirjana Magud i Đuro Sessa) dao je na to pitanje jasan i konačan odgovor:

„Objektivni rok zastare od pet godina primjenjuje se u materijalnopravnoj situaciji u kojoj subjektivni rok od tri godine istječe izvan petogodišnjeg roka — ili u situaciji u kojoj subjektivni rok do proteka objektivnog roka iz nekog razloga još nije ni počeo teći. Pritom nije od utjecaja što nije istekao objektivni rok zastare, jer se on primjenjuje samo kad subjektivni rok istječe izvan njega.”

U konkretnom predmetu tužiteljica je završetkom liječenja (lipanj 2012.) znala i za štetu i za štetnika, a tužbu je podnijela tek u travnju 2017. — više od tri godine poslije. Vrhovni sud je tužbu odbio zbog zastare, iako petogodišnji objektivni rok još nije bio istekao.

Zaključak je nedvosmislen: radnik koji zna tko mu je nanio štetu i zna da mu je nastala šteta ima točno tri godine od tog trenutka. Petogodišnji rok ne „produljuje” niti „spašava” propušteni trogodišnji rok.

Dugotrajno liječenje — iznimka koja štiti radnika

Ozljede na radu često zahtijevaju dugotrajno liječenje. U takvim se slučajevima postavlja ključno pitanje: od kojeg trenutka uopće počinje teći zastarni rok ako liječenje još nije završeno?

Na to je pitanje sudska praksa odgovorila na način koji ide u korist radnika. Županijski sud u Rijeci u rješenju Gž R-604/2021-4 od 12. ožujka 2025. izričito je utvrdio:

„Objektivni rok zastare ne počinje teći od nastanka štetnog događaja, već od trenutka kada je oštećeniku nastala šteta — što je moglo uslijediti najranije stabilizacijom njegova zdravstvenog stanja, tj. završetkom liječenja ili primitkom rješenja kojim je utvrđena trajna nesposobnost za rad.”

Isti je princip primijenio i Vrhovni sud u presudi Rev-5/2022-3, konstatirajući da je rok u tom predmetu počeo teći od završetka liječenja — a ne od datuma štetnog događaja.

Dakle, zastarni rok ne teče od dana nesreće, nego od dana kada je zdravstveno stanje stabilizirano ili liječenje završeno. Ako liječenje traje dvije ili tri godine, tek tada počinje teći trogodišnji subjektivni rok — što radniku može osigurati znatno dulje razdoblje za pokretanje postupka.

Kod profesionalne bolesti postoji dodatna nijansa: subjektivni rok ondje ne počinje teći od završetka liječenja, nego od dana rješenja HZZO-a kojim je profesionalna bolest utvrđena — jer tek tada oštećenik doznaje da je pogoršanje zdravlja posljedica profesionalne bolesti (Vrhovni sud RH, Rev-748/2022-2). Ta presuda ujedno potvrđuje da i potraživanja zbog profesionalne bolesti zastarijevaju po čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (rokovi 3 + 5 godina), a ne po petogodišnjem roku iz Zakona o radu koji nižestupanjski sudovi ponekad pogrešno primijene.

Posebna zamka — sukcesivna izgubljena zarada

Kada ozljeda uzrokuje dugotrajnu nesposobnost za rad, radnik svaki mjesec trpi novi gubitak zarade. Ovdje postoji važna zamka na koju treba obratiti pozornost: podnošenje tužbe prekida zastaru samo za iznos potraživanja koji je naveden u tom tužbenom zahtjevu. Za svaki novi iznos izgubljene zarade koji nastaje u kasnijim razdobljima zastara teče posebno i prekida se tek proširenjem tužbenog zahtjeva ili podnošenjem nove tužbe.

Praktična je posljedica da radnici koji su duže nesposobni za rad trebaju redovito pratiti tijek zastare i po potrebi proširivati tužbeni zahtjev — kako ne bi izgubili pravo na naknadu za starije dijelove izgubljene zarade.

Duži rokovi kod kaznenog djela

Ako je ozljeda nastala zbog kaznenog djela (npr. kazneno djelo ugrožavanja sigurnosti radnika prema čl. 193. Kaznenog zakona), primjenjuju se duži rokovi zastare za naknadu štete — umjesto standardnih 3 godine, rok zastare traje koliko i rok zastare kaznenog progona, što može biti i 10 ili više godina.

To znači da radnik u takvim slučajevima ima znatno više vremena za pokretanje postupka.

Zaključno o rokovima: rok za tužbu zbog ozljede na radu u pravilu je tri godine i teče od trenutka kada radnik zna za štetu i štetnika. Petogodišnji objektivni rok nije „rezervna opcija” za radnika koji je propustio trogodišnji subjektivni rok. Jedina situacija u kojoj radnik ima više od tri godine jest ona u kojoj liječenje još traje — jer rok tada ne može početi teći prije stabilizacije zdravstvenog stanja. Zbog ozbiljnosti posljedica koje propušteni rokovi mogu imati, preporučuje se konzultirati odvjetnika što je ranije moguće.

Zaključak

Ozljeda na radu pokreće nekoliko paralelnih postupaka: prijavu i priznavanje pred HZZO-om, naknadu plaće (100% osnovice, na teret HZZO-a od prvog dana) te zaseban odštetni zahtjev prema poslodavcu, odnosno njegovu osiguratelju. U praksi radnici često nisu dovoljno informirani o svojim pravima niti znaju kako započeti postupak — zato je važno odmah nakon događaja potražiti savjet stručnjaka. Odvjetnik vam može pomoći u pripremi i podnošenju odštetnog zahtjeva te zastupanju u postupku, vodeći računa o rokovima zastare koji se lako previde.

Niste sigurni imate li uopće pravo na odštetu? Pogledajte članak ozljeda na radu: kada radnik ima pravo na odštetu.

Često postavljana pitanja

Imate pitanje ili želite ostvariti svoja prava nakon ozljede na radu? Slobodno nam se obratite!

Please enable JavaScript in your browser to complete this form.

Ime i Prezime *

Email *

Kontakt telefon

Vaša poruka

Pošalji upit