Ozljeda na radu: kada radnik ima pravo na odštetu?
Ozlijedili ste se rukovanjem stroja na poslu? Pretrpjeli ste ozljedu leđa zbog podizanja teškog tereta? U ovom članku saznajte što se sve smatra ozljedom na radu, zašto poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti te koja prava možete ostvariti putem zdravstvenog i mirovinskog osiguranja.
- Ozljedom na radu smatra se svaka ozljeda uzročno povezana s radom — uključujući ozljede na putu na posao i s posla te profesionalne bolesti.
- Poslodavac odgovara po načelu objektivne odgovornosti — radnik ne mora dokazivati krivnju poslodavca, dovoljno je da je ozljeda nastala pri radu.
- Uz naknadu štete od poslodavca, radnik može imati i prava iz mirovinskog osiguranja te posebnu zaštitu pri povratku na posao.
- Praktične korake, rokove i visinu odštete pogledajte u članku koje korake poduzeti za ostvarenje odštete.
Sadržaj
- Što se smatra ozljedom na radu?
- Što se ne smatra ozljedom na radu?
- Pravo na naknadu štete od poslodavca
- Prava iz mirovinskog osiguranja
- Prava pri povratku na posao
- Posebne situacije: agencijski rad, stečaj i smrt radnika
- Zaključak
- Često postavljana pitanja
Što se smatra ozljedom na radu?
Prije svega treba napomenuti da definicija ozljede na radu postoji u više zakona istovremeno — Zakonu o zaštiti na radu (ZZR), Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju (ZOZO) i Zakonu o obveznom mirovinskom osiguranju (ZOMO) — i te se definicije djelomično razlikuju.
U praksi to znači da isti događaj može biti priznat kao ozljeda na radu u jednom sustavu (npr. za potrebe zdravstvenog osiguranja), a odbijen u drugom.
Ukratko, ozljedom na radu smatra se svaka ozljeda koja nastane kao posljedica obavljanja radnih zadataka ili aktivnosti povezanih s radom. To uključuje ozljede nastale na radnom mjestu, ali i one koje se dogode tijekom putovanja na posao ili s posla, ako su uzročno povezane s obavljanjem posla.
Također, to uključuje i profesionalne bolesti, odnosno bolesti nastale kao posljedica obavljanja djelatnosti na radnom mjestu — primjerice, kada bi osoba obolila od plućne bolesti uzrokovane curenjem ili izlaganjem opasnim kemikalijama na poslu. Isto tako, ozljedom na radu mogu se smatrati i ozljede djece ili studenata u školi ili na fakultetu.
Zakonska definicija — čl. 66. ZOZO-a
Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju u čl. 66. definira ozljedu na radu na sljedeći način:
- ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima;
- bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje je osigurana osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju;
- ozljeda nastala na način iz točke 1. ovoga članka koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju;
- ozljeda, odnosno bolest iz točaka 1. i 2. ovoga članka koja nastane kod osigurane osobe u okolnostima iz članka 16. ovoga Zakona (ova kategorija uključuje: učenike i studente, sportaše i trenere, osobe koje pomažu redarstvenim službama, pripadnike HGSS-a i dr.).
Što se ne smatra ozljedom na radu?
Zakon izričito navodi i situacije koje se ne smatraju ozljedom na radu — uglavnom kada je do ozljede ili bolesti došlo zbog skrivljenog ponašanja radnika, aktivnosti nevezanih uz rad, ili zdravstvenih stanja koja nisu posljedica rada.
Što zakon isključuje — popis
Tako se ozljedom na radu, u smislu Zakona o obveznom osiguranju, ne smatra ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog:
- skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i sl.);
- aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti (npr. radni odmor koji nije korišten u propisano vrijeme, radni odmor koji nije korišten u cilju obnove psihofizičke i radne sposobnosti nužno potrebne za nastavak radnog procesa, fizičke aktivnosti koje nisu u vezi s radnim odnosom i sl.);
- namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti;
- atake kronične bolesti (bubrežni kamenac i sl.);
- urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest (urođene srčane mane i sl.).
Važno je napomenuti da radnik može ostvariti pravo na naknadu štete čak i ako je sam djelomično doprinio nastanku ozljede, ali će u tom slučaju iznos naknade biti umanjen sukladno stupnju njegove odgovornosti.
Pravo na naknadu štete od poslodavca
Objektivna odgovornost — radnik ne mora dokazivati krivnju poslodavca
Ako iz ovog članka zapamtite samo jednu stvar, neka to bude upravo ovo: poslodavac za ozljedu na radu odgovara po načelu objektivne odgovornosti. To u praksi znači:
- radnik ne mora dokazivati da je poslodavac nešto pogriješio, propustio ili zanemario u pogledu zaštite na radu;
- dovoljno je dokazati da je ozljeda nastala pri radu;
- teret dokazivanja razloga za oslobođenje (viša sila, isključiva krivnja samog radnika ili treće osobe) leži na poslodavcu.
Obična nepažnja radnika ne oslobađa poslodavca — ona može samo umanjiti iznos naknade razmjerno doprinosu radnika. Potpuno oslobođenje nastupa samo ako je šteta nastala isključivom krivnjom radnika ili treće osobe, što je viši prag koji poslodavac mora dokazati.
Ovo potvrđuje i ustaljena sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske:
„Poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti; teret dokazivanja razloga oslobođenja uvijek je na poslodavcu.”
Što radnik može potraživati?
Naknada štete može obuhvaćati:
- izgubljenu zaradu — za period dok radnik nije mogao raditi;
- troškove liječenja — medicinski zahvati, rehabilitacija, pomagala;
- tuđu njegu i pomoć — ako se radnik privremeno ili trajno ne može brinuti o sebi;
- duševne boli i patnje — neimovinska (nematerijalna) šteta;
- rentu — ako su nastupile trajne posljedice koje smanjuju radnu sposobnost;
- naknadu za umanjenje životne aktivnosti — ako je radnikova kvaliteta života trajno narušena.
Detaljnu podjelu na imovinsku i neimovinsku štetu, postupak podnošenja odštetnog zahtjeva te rokove zastare objašnjavamo u članku koje korake poduzeti za ostvarenje odštete. Ako vas zanima kako se okvirno izračunava iznos neimovinske štete, pogledajte i članak kako izračunati iznos naknade neimovinske štete.
Prava iz mirovinskog osiguranja
Naknada štete od poslodavca nije jedino pravno sredstvo kojim se ozlijeđeni radnik može koristiti. Uz nju, radniku mogu pripadati i prava iz sustava mirovinskog osiguranja, a nakon oporavka i posebna prava pri povratku u radni odnos. Upravo ta prava poslodavci ponekad ne poštuju bez izričitog zahtjeva radnika — zbog čega ih je važno poznavati.
Radnik koji zbog ozljede na radu izgubi radnu sposobnost ima pravo na invalidsku mirovinu bez uvjeta minimalnog mirovinskog staža koji inače vrijedi kada je invalidnost uzrokovana bolešću. Zakon o mirovinskom osiguranju u tome pravi jasnu razliku: dok radnik koji postane invalid zbog bolesti mora zadovoljiti uvjet određene dužine staža, kod ozljede na radu to nije potrebno — pravo na mirovinu stječe se samim time što je osoba u trenutku ozljede imala svojstvo osiguranika.
Pritom zakon razlikuje potpuni gubitak radne sposobnosti — kada radnik više ne može raditi ni uz prilagodbu — i djelomični gubitak radne sposobnosti, kada radnik može raditi uz prilagođene uvjete rada ili radno vrijeme. Oba slučaja otvaraju pravo na mirovinu, ali s različitim iznosima.
Uz mirovinu, radniku može pripadati i pravo na profesionalnu rehabilitaciju — stručno osposobljavanje za drugi posao koji odgovara preostatku radne sposobnosti — i to bez uvjeta mirovinskog staža. Za cijelo to razdoblje, koje može trajati do 24 mjeseca, radnik ostvaruje naknadu obračunatu po povoljnijoj osnovi nego kada je invalidnost uzrokovana bolešću.
Posebno je važno znati kako se računa naknada plaće za vrijeme profesionalne rehabilitacije: ona se određuje u visini invalidske mirovine zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, pri čemu se za taj izračun uzima 40 godina mirovinskog staža (čl. 49. st. 5. ZOMO-a). Time se mladom radniku s kratkim stažem osigurava bitno povoljniji iznos nego što bi proizašao iz njegova stvarnog staža. Sama visina invalidske mirovine, s druge strane, ovisi o stvarnom stažu i osobnim bodovima (uz pridodani staž do navršene 60. godine) — pa se to pravilo o 40 godina ne odnosi izravno na iznos same mirovine.
Ova se prava ostvaruju pred Hrvatskim zavodom za mirovinsko osiguranje, uz prethodan nalaz i mišljenje Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom — dakle u postupku u koji su uključene dvije institucije, a ne samo jedna.
Prava pri povratku na posao
Radnik koji je bio privremeno nesposoban za rad zbog ozljede ima, po završetku bolovanja, pravo vratiti se na iste poslove koje je obavljao prije ozljede. Poslodavac to pravo mora poštovati, a radnik ga ne mora posebno dokazivati — ono mu pripada samim zakonom.
Ako je za to vrijeme prestala potreba za obavljanjem dotadašnjih poslova, poslodavac nije slobodan jednostavno dati otkaz — dužan je radniku ponuditi odgovarajuće druge poslove koji što je više moguće odgovaraju prvobitnima po vrsti i uvjetima rada.
Kada radniku nisu u potpunosti vraćene sve sposobnosti i postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, poslodavac je dužan prilagoditi poslove ili radno vrijeme. Tek ako te prilagodbe nisu objektivno moguće, može se razmatrati otkaz — i to uz suglasnost radničkog vijeća. Korisno je znati i da je, u slučaju spora o tome jesu li ponuđeni poslovi odgovarajući, isključivo nadležan doktor specijalist medicine rada (čl. 41. st. 4. Zakona o radu) — a ne poslodavac, radnik ili sud.
Najdalekosežnija zaštita primjenjuje se u situaciji kada radnik, nakon što je završio liječenje i profesionalnu rehabilitaciju, i dalje nije u stanju obavljati ni ranije ni odgovarajuće druge poslove, a poslodavac mu ne može osigurati prilagođeno radno mjesto. U tom slučaju radniku pripada pravo na otkaz uz dvostruku otpremninu umjesto redovne.
No to pravo nije bezuvjetno. Dvije su bitne iznimke koje se u praksi često previđaju: prvo, pravo na (dvostruku) otpremninu pretpostavlja da je radnik kod tog poslodavca neprekidno radio najmanje dvije godine — kratkotrajna zaposlenja ne otvaraju pravo na otpremninu. Drugo, radnik koji neopravdano odbije odgovarajuće poslove koje mu je poslodavac ponudio gubi pravo na dvostruku otpremninu. Zakon štiti radnika koji je iscrpio sve razumne mogućnosti prilagodbe, a ne onoga koji bez valjanog razloga odbija ponuđeno rješenje.
Posebne situacije pri ostvarivanju prava na naknadu štete
Naknada štete zbog ozljede na radu u pravilu se ostvaruje od izravnog poslodavca. No u praksi situacija nije uvijek tako jednostavna — radnik može biti zaposlen putem agencije, poslodavac može otići u stečaj, ili ozljeda može imati i najteže moguće posljedice. Svaka od tih situacija ima vlastita zakonska rješenja koja radniku, odnosno njegovoj obitelji, osiguravaju određenu razinu zaštite.
Agencijski (ustupljeni) radnici
Sve veći broj radnika u Hrvatskoj zaposlen je putem agencija za privremeno zapošljavanje i radi kod tvrtki kojima je privremeno ustupljen. U takvim aranžmanima nastaje posebna pravna situacija: radnik ima ugovor o radu s agencijom, ali fizički radi kod korisnika — tvrtke kojoj je ustupljen.
Kada takav radnik pretrpi ozljedu na radu, zakon mu izričito daje mogućnost izbora prema kome će usmjeriti zahtjev za naknadu štete. Članak 51. stavak 3. Zakona o radu propisuje:
„Ako ustupljeni radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom kod korisnika, naknadu štete može potraživati od agencije ili korisnika u skladu s člankom 111. ovoga Zakona.”
Dakle, radnik bira — može tužiti agenciju, korisnika ili oboje. To mu daje praktičnu prednost: ako je jedan od subjekata nesolventan ili teško dostupan, radnik nije bez opcija.
No ta sloboda izbora nije nasumična — treba razumjeti na čemu se temelji odgovornost svake strane. Korisnik se prema Zakonu o radu smatra poslodavcem u pogledu sigurnosti i zaštite zdravlja na radu (čl. 50. st. 1.). To znači da je korisnik dužan osigurati sigurno radno mjesto, provesti procjenu rizika i upoznati radnika s njome (čl. 49. st. 3.). Ako je do ozljede došlo upravo zbog neosiguranih uvjeta rada kod korisnika — on je strana prema kojoj je pravna osnova za tužbu čvršća. Agencija, s druge strane, kao formalni poslodavac odgovara na temelju općih pravila obveznog prava.
Uz pravo na naknadu štete, ustupljeni radnik uživa i jednaka materijalna prava kao radnici izravno zaposleni kod korisnika: ugovorena plaća i uvjeti rada ne smiju biti nepovoljniji od uvjeta radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima (čl. 46. st. 6.), a isti princip vrijedi za zaštitu na radu, radno vrijeme, odmore i dopuste.
Stečaj poslodavca
Stečaj poslodavca jedan je od najtežih scenarija za ozlijeđenog radnika koji nastoji ostvariti naknadu štete. Pravomoćna presuda postoji, ali je dužnik nesposoban platiti. Ni tada radnik nije potpuno bez zaštite — zakon je predvidio poseban mehanizam.
Članak 8. stavak 1. točka 5. Zakona o osiguranju radničkih tražbina izričito propisuje:
„…pravomoćno dosuđene naknade štete zbog pretrpljene ozljede na radu ili profesionalne bolesti, u visini do jedne trećine pravomoćno dosuđene naknade štete.”
Radnik, dakle, može od Agencije za osiguranje radničkih tražbina ostvariti isplatu do jedne trećine iznosa koji mu je pravomoćno dosudio sud. To nije puno, ali je zakonski zajamčen minimum koji se isplaćuje bez obzira na stanje stečajne mase.
Međutim, postoji kritičan uvjet koji se u praksi često previđa i koji može biti kobno propušten. Članak 26. stavak 3. Zakona o osiguranju radničkih tražbina propisuje:
„Pravo iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona iznimno ostvaruje radnik koji nije ostvario naplatu pravomoćno dosuđene naknade štete zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti bez obzira na to kad mu je prestao radni odnos, pod uvjetom da je prije otvaranja stečajnog postupka postavio poslodavcu zahtjev za izvršenje pravomoćne presude u roku za dobrovoljno izvršenje ili je zahtijevao prisilno izvršenje.”
Praktična zamka: ako radnik ima pravomoćnu presudu, ali miruje i čeka — a u međuvremenu bude otvoren stečajni postupak — pravo na isplatu iz fonda može biti izgubljeno. Jednom kada je stečaj otvoren bez prethodnog pokušaja naplate, tražbina se više ne može uvrstiti u zaštićene. Radnik koji je dobio presudu mora odmah i bez odlaganja pokrenuti naplatu.
Uz zaštitu putem Agencije, vrijedi znati da tražbine naknade štete zbog ozljede na radu imaju poseban status i u samom stečajnom postupku. Članak 138. Stečajnog zakona svrstava ih u tražbine prvog višeg isplatnog reda — zajedno s neisplaćenim plaćama i otpremninama:
„U tražbine prvog višeg isplatnog reda ulaze: (…) otpremnine do iznosa propisanoga zakonom odnosno kolektivnim ugovorom i tražbine po osnovi naknade štete pretrpljene zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti.”
To znači da se, ako u stečajnoj masi ima ikakvih sredstava, naknada štete zbog ozljede na radu namiruje prije gotovo svih ostalih vjerovnika — kreditnih institucija, dobavljača i poslovnih partnera.
Smrt radnika uslijed ozljede
Kada ozljeda na radu dovede do najteže moguće posljedice — smrti radnika — pravo na naknadu štete ne gasi se smrću, nego prelazi na njegovu blisku obitelj. Članak 1101. Zakona o obveznim odnosima propisuje:
„U slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji). Takva se naknada može dosuditi i braći i sestrama, djedovima i bakama, unučadi te izvanbračnom drugu, ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života.”
Dakle, krug osoba koje imaju pravo na naknadu širi je od uobičajeno zamišljenog — uz supružnika, djecu i roditelje, pravo mogu ostvariti i izvanbračni drug, braća i sestre, djedovi, bake i unučad, pod uvjetom da je između njih i preminulog postojala trajnija zajednička veza.
Neimovinska šteta — naknada za duševne boli zbog gubitka bliske osobe — nije jedina kategorija potraživanja koja stoji na raspolaganju. Obitelj može kumulativno potraživati i:
- imovinsku štetu zbog gubitka uzdržavanja — ako je preminuli radnik uzdržavao supružnika koji nije radio, djecu na školovanju ili ostarjele roditelje. Ova kategorija može biti visokovrijedna, osobito kada je preminuli bio jedini ili glavni hranitelj obitelji;
- troškove liječenja nastale od ozljede do smrti, ako ih je obitelj snosila;
- troškove pogreba — Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju u određenim slučajevima predviđa naknadu pogrebnih troškova kada je smrt neposredna posljedica priznate ozljede na radu (čl. 37. st. 1. toč. 3.).
Svi ovi zahtjevi mogu biti sadržani u istoj tužbi, a složenost predmeta — posebno dokazivanje uzročne veze između ozljede i smrti, kao i izračun buduće izgubljene zarade — čini pravnu pomoć u takvim slučajevima posebno važnom.
Zaključak
Ključno je razumjeti da poslodavac za ozljedu na radu odgovara po načelu objektivne odgovornosti — radnik ne mora dokazivati njegovu krivnju, što radniku znatno olakšava ostvarivanje prava. Uz naknadu štete, radniku mogu pripadati i prava iz mirovinskog osiguranja te posebna zaštita pri povratku na posao, a u posebnim situacijama (agencijski rad, stečaj, smrt radnika) zakon predviđa dodatne mehanizme zaštite. Zajednička je nit svemu jedna: prava se ne ostvaruju sama od sebe — potrebno ih je aktivno pokrenuti, i to pravovremeno.
Kada utvrdite da imate pravo na odštetu, sljedeći je korak sam postupak. Koje korake trebate poduzeti, koliko iznosi naknada plaće i koji su rokovi zastare, pogledajte u članku ozljeda na radu: koje korake poduzeti za ostvarenje odštete.
Često postavljana pitanja
Mora li radnik dokazati krivnju poslodavca da bi dobio odštetu?
Smatra li se ozljeda na putu na posao ozljedom na radu?
Ima li radnik pravo na odštetu ako je sam djelomično kriv za ozljedu?
Imam li pravo na invalidsku mirovinu ako sam tek kratko zaposlen?
Radim preko agencije — koga mogu tužiti?
Trebate savjet u vezi s ozljedom na radu? Slobodno nam se obratite!